Svako živo biće, bilo u duhovnom ili u materijalnom svijetu, ima slobodnu volju. Budući da smo Gospodinovi sićušni djelići, imamo u sićušnom obujmu iste odlike kao i On. Jedna je od Krišninih odlika neovisna slobodna volja. On radi što god poželi, kad god poželi i to je uvijek savršeno. On nikada nije vezan posljedicama svojih odluka, jer je On transcendentalan prema materijalnoj prirodi. Budući da mi ne posjedujemo slobodne volje u istoj mjeri kao Krišna, ponekad možemo činiti što nam se sviđa, a ponekad ne. Osim toga, kad god djelujemo, moramo ispaštati ili uživati posljedice tog djelovanja.

Svako živo biće u duhovnom svijetu voli Krišnu. To je priroda duhovnog svijeta. Međutim, ta ljubav nije prisilna. Na primjer, ako nekoga fizički prisilimo i kažemo: „Voli me”, osoba će prirodno reći: „O da, volim te”. Ali takvo što nema smisla. Ne možemo primorati osobu da voli nekoga, jer se ljubav pojavljuje prirodno kada se pojave uvjeti za to. Stoga Krišna ne primorava živa bića da ga vole, jer to ne bi bila prava ljubav, koja ne bi zadovoljila Gospodina, jer On zna što se odvija u srcu svakog živog bića. Krišni pruža zadovoljstvo samo čista, prirodna i spontana ljubav, bez primjesa sebičnih želja.  

Krišna podaruje svakom živom biću slobodnu volju. Slobodnom voljom osoba može, a i ne mora voljeti Krišnu. Na živom je biću da izabere. Ona živa bića koja vole Krišnu, nalaze se u duhovnom svijetu, dok se ona koja Ga ne vole nalaze u materijalnom svijetu.

Oni koji ne vole Krišnu ili oni koji su postali zavidni na Gospodina kao Vrhovnog Uživatelja, ne mogu ostati ni trenutak u duhovnom svijetu. Kada se dogodi da živo biće postane zavidno na Gospodina iz nekog razloga, odmah pada iz duhovnog svijeta, jer zavist na Gospodina ne postoji u duhovnom svijetu. Sjetimo se, izbor - hoćemo li voljeti Krišnu ili ne - postoji vječno u svakome od nas. Zavist se pojavljuje kao suprotnost ljubavi, jer je stvorena iz mržnje. Mržnja i ljubav su vrlo blisko povezani i svako od nas ima iskustvo da odjednom postanemo zavidni na druge, čak i ako naša inteligencija ne prihvaća taj osjećaj. Stoga kada živo biće osjeti zavist prema Gospodinu odjednom postaje Njegov suparnik i želi uživati na isti način kao što to čini Gospodin.

To nije moguće u duhovnom svijetu, jer ondje svatko smatra da je namijenjen Gospodinovu uživanju. Ondje nitko ne želi postati uživatelj. Želja da postanemo suparnik Gospodinu, koji je uživatelj, duhovna je (budući da sve želje u duhovnom svijetu dolaze s duhovne razine, jer su sva živa bića tamo potpuno duhovna) i mora se odmah ispuniti. Svaka se želja u duhovnom svijetu odmah ispunjava, jer je to priroda duhovnog svijeta. Međutim, želju da postanemo Gospodin nije moguće ispuniti u duhovnom svijetu, jer je Krišna uživatelj i nema suparnika te stoga osoba dolazi u materijalni svijet gdje je pokušava ispuniti.

Materijalni je svijet začuđujuće mjesto, jer je Gospodin u njemu stvorio veliku iluziju, da mislimo da i sami možemo postati Bog i da možemo uživati nezavisno od Njega. Krišna je to učinio zbog nas, palih duša, iz ljubavi. Mi ne možemo stvoriti takvo što. Ovaj je svijet poput igrališta koje je otac napravio za svoju malu djecu. To može samo Krišna i On to čini da bi omogućio dušama da misle da su Bog i da pokušaju uživati u materijalnoj energiji.

Problem je što je to takozvano uživanje iluzorno i ne može trajati vječno. U materijalnom je svijetu sve privremeno i puno bijeda. Zašto je Krišna stvorio svijet koji je privremen i pun bijeda? Odgovor je jednostavan: jer On ne želi da mi budemo ovdje. On želi da shvatimo da smo napravili grešku došavši u ovaj materijalni svijet i da se potom vratimo našem izvornom domu, u duhovni svijet. On nalaže materijalnoj energiji da nanosi bol palim dušama, kako bi se one ponovno okrenule Gospodinu, koji se nalazi u svačijem srcu kao Nad-duša, i predale Mu se.

Gospodin kaže da svakoga tko Mu se tako preda, ubrzo vraća u duhovni svijet. Gospodin također pomaže palim dušama tako što im šalje čiste bhakte, da im podare znanje o duhovnom svijetu i tako im probude sjećanje o njihovom izvornom položaju. Objašnjava i vedsku literaturu da bi im otvorio oči transcendentalnim znanjem. Budući da Mu je stalo do živih bića, periodično silazi iz duhovnog svijeta i očituje Svoje transcendentalne zabave da bi privukao pale duše natrag u Svoje prebivalište.

Netko može pitati: „Ako sam imao potpuno znanje o mom duhovnom položaju (jer kažemo da je duša puna znanja, vječnosti i blaženstva), zašto sam došao u materijalni svijet, znajući da je bijedno mjesto?” Ponovno, odgovor je jednostavan. Osoba je puna znanja kao što je i čaša puna vode. Kada je čaša napunjena vodom, kažemo da je puna. Međutim, razumna osoba neće prihvatiti da je stoga sva voda svijeta u čaši. Samo je mali dio vode u čaši.

Budući da se kvantitativno razlikujemo od Gospodina, možemo zaključiti da je i opseg našeg blaženstva i znanja mnogo manji od Gospodinova. Budući da nam je kapacitet znanja manji, on se može lako popuniti, ali u skladu s našim malim kapacitetom. To ne znači da ćemo steći svo znanje. Imat ćemo dovoljno znanja da zadovoljimo sve naše potrebe u odnosu s Krišnom.

Stoga, živo biće prekriveno zavišću ne može shvatiti da pati u materijalnom svijetu, kao što požudna osoba ne razmišlja o posljedicama svoga djelovanja dok žuri zadovoljiti svoje požudne želje. Prekriveno požudom, živo biće zaboravlja svoje izvorno znanje, i dolazi u materijalni svijet ispuniti svoje želje.