U vedskoj književnosti možemo naći i svjetovne i duhovne teme. Postoje spisi koji opisuju religijske obrede, meditaciju i yogu, kao i knjige koje proučavaju predmete poput medicine, sociologije, matematike, arhitekture, politike i filozofije. Ove su svjetovne informacije dane kako bi se ljudsko društvo moglo urediti tako da zadovolji svoje potrebe i osigura mirno ozračje u društvu. To je neophodno za njegovanje duhovnog života, što predstavlja krajnji cilj Veda.

    U vedskim spisima su opisane četiri djelatnosti - pobožnost, gospodarski razvoj, zadovoljavanje osjetila i oslobođenje. Međutim, peti i najviši cilj ljudskog života je ljubav prema Bogu (prema na sanskrtu). Spisi poput Bhagavad-gite i Šrimad Bhagavatama govore isključivo o tome glavnom religijskom načelu. Iz tih spisa učimo da sve dok ne oživimo našu izvornu ljubav prema Bogu, svjesnost Krišne, ne možemo biti posve zadovoljni.

    Prema vedskom sustavu, znanje primljeno od najvišeg autoriteta treba smatrati savršenim. Prema Vedama postoje tri vrste dokaza: pratyakša, anumana i šabda. Pratyakša je stjecanje znanja putem izravnoga osjetilnog opažanja, anumana je eksperimentalno znanje, a šabda je primanje znanja od viših autoritea i stoga je ta metoda najsavršenija.

    Vede stoga predstavljaju savršeno znanje, Apsolutnu Istinu. Takvo znanje se naziva apaurušeya, tj. znanje koje dolazi iz savršenog izvora i u kojem nema nedostataka uobičajenih za uvjetovana živa bića. Takvo se znanje prima kroz sustav bhakti-yoge, povezivanja s Apsolutom, putem učeničkog slijeda poput Brahma-Madhva-Gaudiya Sampradaye, čiji je vjerodostojni predstavnik Njegova Božanska Milost A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada, osnivač i acarya ISKCON-a (Međunarodnog društva za svjesnost Krišne).

Tekstovima na ovoj stranici pokušavamo na temelju Šrila Prabhupadinih knjiga predstaviti srž učenja Veda